PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U procesu formiranja nacionalne države i u traganju za sopstvenim identitetom, građansko društvo je, oslanjajući se na romantizam kao ideološku bazu, imalo potrebu da stvara i sopstvenu kulturu i spoljašnja obilježja nacionalne pripadnosti. Ova ideja je bila naročito zastupljena u nastojanju mladih intelektualaca da uvedu neke elemente u nošnju građanskog društva koji bi imali nacionalno obilježje. Najizrazitiji primjer bila je atila, poludugi konjički šinjel s ukrasnim gajtanima i dugmadima, koja je, iako stranog porijekla, u Srbiji prihvaćena kao odjeća vladajuće klase, uniforma vojnika, činovnika i licejaca i koja je nosila oznaku „starosrpska” (čak je nazivana i srpskom riječju dušanka). Knez Aleksandar je često nosio atilu. Isto znamenje imao je i fes. Kada je E.A. Pejton 1843. godine bio na prijemu kod beogradskog vezira Bajram-paše, knez Aleksandar je nosio plavu uniformu sa zlatnim epoletama i fes sa kićankom u koju su bili uvezani brilijanti. Britanac napominje da zna zašto i Srbi moraju da nose fesove, naročito njihov knez, i to na prijemu kod paše, jer je fes neophodan kao znak priznavanja Portinog sizerenstva. Dakle, isto kao ranije čalme, samo što se i turska službena odjeća u međuvremenu „evropeizovala”.
Zbog nedostatka dovoljnog broja izvora, teško je ili sasvim nemoguće rekonstruisati, recimo, svakodnevnu radnu odjeću koju su nosile žene u Srbiji u gradskim, imućnijim porodicama tokom dana u kući, sredinom 19. vijeka, čak i na samom dvoru. Moguće je samo pretpostaviti da su u svakodnevnim prilikama žene nosile već iznošene djelove svečane nošnje ili odjeću skrojenu po istom uzoru od jeftinijih materijala. Za svečanosti, praznike i obrede odjeća je već imala jednu bogatu simboliku, a umjetničke slike (portreti) i prve fotografije koje su se u to vrijeme i pojavile (talbotipije) prikazuju žene isključivo u svečanim nošnjama. U najkraćem, sastavni djelovi bogatije „srpske ženske nošnje”, koja se drugačije nazivala i „turskom”, sredinom 19. vijeka – za razliku od „evropejskih haljina” – bili su, u stvari, gotovo potpuno orijentalni, pa su i njihovi nazivi bili takvi. Nošnja se sastojala od košulje izvezene pamukom ili zlatom, šalvara (dugih i vrlo širokih istočnjačkih ženskih čakšira), anterije (gornje haljine s dugačkim rukavima, koja može biti i muška), ćurčeta (kratkog prsluka od kože ili debele čoje, nalik gunju bez rukava), svilenog pojasa sa velikim, bogato ukrašenim srebrnim kopčama i dr. Na nogama su nošene čarape i papuče raznih boja, oko vrata niske bisera i dukata, a na glavi fes sa dukatima i kićankom oko koga su se obmotavale uvijena marama i pletenice. Materijali od kojih je izrađivana bogata ženska odjeća bili su takođe istočnjački: čoja, kadifa, atlas, kutnija, šamaladža, ćitabija i slični, a dominantne boje bile su crvena i zelena. Gornji odjevni predmeti ukrašavani su srebrnim i zlatnim gajtanima i vezom. U isto vrijeme dok je kneginja Persida nosila orijentalnu nošnju, smatrajući je tradicionalnom, srpskom, i na njenom dvoru i u bogatim činovničkim kućama tekao je proces oslobađanja od turskog uticaja. Njen otac Jevrem Nenadović, državni savjetnik i nekadašnji ustanički vojvoda, pozirao je pred fotografom u građanskom odijelu, tamnosivom dugom sakou (redengotu), pantalonama ispeglanim na ivicu i u crnim lakovanim cipelama.
U Srbiji oslobođenoj od feudalizma, u autonomnoj kneževini sa većim političkim i ekonomskim pravima nego prije `30-ih godina 19. vijeka, vidna je bila želja za emancipacijom i brzom evropeizacijom. Prodor zapadne kulture preplitao se za zatečenom orijentalnom modom i željom Srba da se, makar za jedno vrijeme, imitiraju dojučerašnji gospodari – Turci. Taj prodor evropskog pobjeđivao je i obuhvatao postepeno sve sfere života, od državnog i društvenog uređenja do opreme bogato uređene kuće. U tom procesu ključnu ulogu imali su doseljenici iz Austrije i Ugarske, zatim mladi ljudi iz Srbije koji su se školovali u inostranstvu, ugledni stranci koji su ostavljali dubok utisak na dvorane i visoke činovnike i, najzad, zanatska i industrijska roba koja je intenzivnije dolazila na srpsko tržište nego u ranijim vremenima. U Beogradu i drugim gradovima Srbije pojavili su se predstavnici novih zanata, krojači i obućari evropske mode koji su, umjesto abadžija, radili za novonastalu gospodu iz građanske klase, a za dame iz visokog društva odjeću su šile posebne „mašandemodiskinje”. Preplitanje ostataka orijentalne i nove, evropske mode lagano je, pedesetih i šezdesetih godina, dovelo do stvaranja nacionalnog srpskog građanskog kostima kod žena najviših starješina i bogatih zanatlija. O tome svjedoče i radovi (najčešće portreti) Uroša Kneževića, Jovana Popovića, Stevana Todorovića, Arsenija Petrovića i drugih slikara.
(Nastaviće se)